недеља, 30. децембар 2007.

Zavolela sam ove ćoškove... kao da nekome nešto iza leđa radim, a nije, stvarno. Samo - pišem. Ko je ovo našao - našao je. I pročitao.
I zna da sam živa.
Eto.. skupljam ovaj poslednji dan. Cigujem ga da mi duže traje. Ništa se neće desiti, ništa važno posle ponoći. Možda budem ušlogirana od pića. Možda se ništa ne desi. Možda propratim vatromer. Pih...
Pinokio i Sin će provesti dan zajedno. Lepo. Meni ok. Oko pet će mi ga vratiti. Nadurenog i ćutljivog, naigranog, napojenog pinokijevskim mirisom i ukusom. Naakumuliranog. Da ga vodim kući, da ga vratim u kolosek. Mogu da zamislim koliko će ova praksa biti teška kroz godinu dana.
Ako potraje.
Eto tako. Obećana mi je "šovinistička svinja". Dobila sam jagnje.
Čudo jedno... još uvek se čudim čudom.
Eksplicitnost je deo mog Bića.
********************************
Srećno, ljudi...

петак, 28. септембар 2007.

mržnja

Kako da ti kažem da te mrzim... kad ne verujem u to? Zamenila sam mržnju za njega za mržnju za tebe. Trampa. Tante za mante.
Njega ne smem. Jer bi se sve raspalo, sav trud. Svo suzdržavanje. Svo upijanje, ćutanje... da progovorim, to bi bio vatromet. Raznobojni verbalni haos. Besa i mržnje.
Komletan Haos.
Ja to ne smem.
Zato mi je lakše da mrzim tebe.
Način na koji dišeš. Pišeš. Hodaš. Prolaziš mojom ulicom. Mojim gradom. Način na koji dišeš. Pušiš. Izgledaš. Kradeš. Lažeš. Način na koji podilaziš. Lukavo uvlačiš. Spletkariš... Način na koji privlačiš pažnju.

Jbte...
Ja te stvarno mrzim....

Nije moranje... stvarno te
Mrzim

уторак, 26. јун 2007.

vreme....

Ima raznih vremena... U principu, važno je da ga ima.
Vreme Koristim, ni racionalno ni rasipnički već - po potrebi. Nekad više, nekad manje. Nekad se razbacujem. Nekad mi fali. Nekad se trudim da ga ubijem. A nekad da vratim.

Shvatila sam... da je najvažnije da umem da prepoznam vreme za odlazak.
To je, nekako, bitno... Nije važan scenski nastup.
Važan je trenutak kad okrenem leđa.
Tzv, tajming.

I, quess what...
Vreme je...

Posted by Picasa